Biografija – Veljko Bulajic

Veljko Bulajić rođen je u mjestu Vilusi 1928. Tri godine kasnije obitelj seli iz Crne Gore u Sarajevo. Njegova oca, zbog proturežimskih aktivnosti, napisa i javnih istupa — proganjaju i hapse.

1934. godine prisutan je na velikom narodnom zboru kada je otac Miljko, u ime Udruge učitelja i profesora Sarajeva, održao 28. travnja govor na grobu Gavrila Principa i rekao: »Kada bi Gavrilo Princip ustao iz groba i vidio u kakvoj truloj državi živimo, odmah bi se vratio natrag u grob.« Mnoštvo prisutnih je aplaudiralo, a otac je već sutradan bio strpan u zatvor. Na istom će mjestu 40 godina kasnije Veljko Bulajić snimati jednu scenu filma Sarajevski atentat.

Godine do izbijanja rata 1941. pamti kao najljepši dio života. U ulici Osmana Arnautovića živjele su obitelji Bošnjaka, Srba, židova, Čeha, Austrijanaca, Nijemaca, Crnogoraca, Rusa, a djeca su cijelu godinu slavila nečiji praznik ili blagdan.

1941. otac je naslutio brzu kapitulaciju Jugoslavije i na sam dan objave rata s koferima i torbama obitelj Bulajić napustila je kuću u Sarajevu.

1941. i 1942. godine obitelj je u izbjeglištvu u Boki Kotorskoj, Banjanima, u rodnim Vilusima i kasnije zatočena po logorima na Cetinju, u Albaniji i Italiji.

1943., nakon kapitulacije Italije i izlaska iz logora na Cetinju, kao petnaestogodišnjak odlazi u partizanski odred. Nekoliko prvih mjeseci bio je nenaoružan i u pratećoj komori odreda kao konjevodac vodi zarobljenu talijansku mazgu natovarenu minobacačkim granatama.

1944. u borbi na Orlovom Brdu teško ranjen.

1945. u Sarajevu se obitelj okupila na jedan dan. U kući je sve bilo netaknuto kao na dan kada je bila napuštena 1941. Susjedi iz ulice nisu dopustili da za vrijeme rata itko useli u kuću. A već slijedećeg dana razišli su se svatko na svoju stranu.

1946., 1947. povratak u život: u bolnice, klinike, operacijske stolove u Zagrebu, Beogradu, Ljubljani, Golniku, zatim polazak u večernje škole, tzv. »partizanske gimnazije«, rad na odjelu za kulturu Doma JNA u Zagrebu, u grupi vojnih obveznika slikara, kipara, redatelja, muzičara, glumaca. Tu Bulajić organizira filmski klub u kome se, prvi put nakon rata, prikazuju američki i europski filmovi. Upisuje večernji tečaj režije i glume pri produkciji Jadran filma.

1948. zbog izjave da u zemlji partijsko rukovodstvo živi luksuznim životom, da se kao privilegirani stalež, u vremenu sveopće nestašice, besplatno snabdijeva u tzv. »diplomatskim magazinima« brat Stevan uhićen i kažnjen robijom na Golom otoku.

1949. zbog »oportunističkog stava prema bratovu istupu« Veljko Bulajić isključen iz Partije.

1950. demobiliziran iz vojske. Volontira u filmskim ekipama, između ostaloga, u HNK kod Branka Gavelle u predstavi Skup.

1951., 1952. i 1953. asistent režije i ko-scenarist u filmu Oluja Vatroslava Mimice. Režira dokumentarni film Kamen i more i Brod lutalica. Na natječaju Ministarstva kulture dobiva stipendiju za studij režije u Centro Sperimentale u Rimu. Tijekom studija režije volontira i asistira u filmovima talijanskih redatelja; Vittoria de Sice, Luigia Zampe, Giuseppea de Santisa, Federica Fellinia, Maria Soldatia.

Slijedećih godina uspješno surađuje s istaknutim talijanskim scenaristima Cesereom Zavattinijem, Ugom Pirom, Eliom Petriem.

1957. i 1958. po povratku sa studija priprema realizaciju filma Vlak bez voznog reda.

1959. francuski filmski kritičari uvrstili Vlak bez voznog reda među 10 najboljih ostvarenja godine. Bio je to prvi film, poslije uspjeha na međunarodnom filmskom festivalu u Cannesu, koji je u svijetu afirmirao jugoslavensku kinematografiju i bio prikazan u četrdeset i dvije zemlje.

Od Vlaka bez voznog reda, njegovog debitantskog filma, Bulajić je snimio još petnaest filmova: Rat, Uzavreli grad, Skopje 63, Bitka na Neretvi, Atentat u Sarajevu, Čovjek koga treba ubiti, Pogled u zjenicu sunca, Kozara, Visoki napon, Veliki transport, Obećana zemlja, Donator, Libertas, Mjesto sjećanja Vukovar, te Bijeg do mora.

Svojim filmovima ostvario je kontakt s milijunima gledatelja svih kontinenata i nagrađen je brojnim nagradama.

Veljko Bulajić u jednom intervjuu kaže »Sasvim sam bio posvećen filmu. Tako mi se dogodilo da 1962. godine nisam bio u Zagrebu uz suprugu Vlastu kada nam se rodila kćerka Maša, a ja sam bio daleko, na snimanju Kozare. Iako sam uvijek želio da se nađem uz suprugu u takvim trenucima, dogodilo se da sam i 1969., kada nam se rodila druga kćerka Ana, bio na premijeri filma Bitka na Neretvi.«

Do samog kraja života potpuno je bio posvećen filmskoj umjetnosti, pratio je filmove i svakodnevno razgovarao i diskutirao s kolegama. Nikada nije odustao od svojeg poziva, od umjetnosti koja postoji zbog čovjeka, ljubavi, slobode i istine.

Veljko Bulajić preminuo je u Zagrebu, 02.04.2024., gdje je i njegovo mjesto vječnog počinka.

Giuseppe De Santis i pomoćnik redatelja Veljko Bulajić u filmu Cesta duga godinu dana, 1957.

Veljko Bulajić je imao 60 godina, upravo onoliko koliko ih ja imam danas, kad me pozvao da budem drugi asistent režije na njegovom filmu „Donator“. U to vrijeme sam bio mladi student režije, bez profesionalnog iskustva. Još sam se naivno nadao da će moja generacija biti još bolja, talentiranija i uspješnija od prethodnih pa nisam u prvi trenutak u potpunosti shvatio kakva je privilegija bila taj poziv da budem uz Veljka Bulajića i gledam kako Veljko režira. A upravo ta godina dana koju sam proveo s njim – promijenila mi je život. Gledajući Veljka kako pristupa filmskom projektu, sceni, kako tu scenu razvija, kako razvija priču, shvatio sam čime bih se ja to zapravo trebao baviti u životu. I svaki dan sam, prateći Veljka, naučio nešto o filmu. Imao sam sreće jer je i mene Veljko prihvatio kao učenika. A kakav je učitelj Veljko bio! Za to vrijeme dok sam mu bio asistent imao sam osjećaj da su sve godine provedene na Akademiji bile tek blijeda priprema za pravog učitelja – Veljka Bulajića.

No, da bismo učili od Veljka nije nužno potrebno stajati iza njegovih leđa i pratiti ga kako režira. Dovoljno je već gledati njegove filmove. Iz njegovih filmova se itekako može naučiti sve što treba znati o filmu. O filmovima „Vlak bez voznog reda“ ; „Uzavreli grad“; „Skoplje 63“, danas govorimo kao filmovima koji su doživjeli velike svjetske uspjehe u vremenu u kojemu su nastali. No mnogi ne vide dovoljno jasno koliko su ti filmovi moderni i sada. Dok ih danas gledam ne mogu se ne diviti redateljskoj vještini Veljka Bulajića koji s nevjerojatnom lakoćom sigurnom rukom vodi kompleksnu priču s velikim brojem likova, tako vješto da se niti u jednom trenutku gledatelj ne zapita gdje je nestao neki lik niti se pogubi u bogatoj fabuli. Veljko je svaki od likova iz svojih filmova tretirao s ljubavlju i pažnjom te davao dovoljno prostora da se baš svaki lik pokaže i ostvari pravu emociju. Emociju koja intenzivno prelazi na kino gledatelja. Danas se mladi ljudi dive filmovima s mozaičkim strukturama. Kažu „Short cuts“. A zaboravljamo da je takve mozaičke filmske strukture radio Veljko Bulajić 60-tih godina prošlog stoljeća, dakle – prije 70 godina. I to bolje.

Mozaičku strukturu su imali i njegovi filmovi „Kozara“ i „Bitka na Neretvi“, veliki uspjesi jugoslavenske kinematografije. Imali su gledanost u kinima kakvu danas ne možemo niti zamisliti. Bili su gledani u čitavom svijetu. Naravno, takvoj su gledanosti pripomogle i velike svjetske nagrade, nominacija za Oskara, ali najviše je tome doprinijela činjenica da su to bili sjajni filmovi. Danas o njima ponetko sudi kao o partizanskim spektaklima, filmovima koji slave nastanak jedne države koje nema već tridesetak godina. Svi koji tako govore ili ne razumiju te filmove ili su naprosto zavidni. Sekvenca iz „Neretve“ u kojoj komandant žrtvuje dvadesetak svojih prijatelja da bi pobijedio u bitci i tako spasio tisuće živote, nije scena filmskog spomenika. To je upozorenje na užase rata koje nam je svojom slikom poslao veliki umjetnik. Mnogi ga nisu razumjeli. I danas gledam „Kozaru“ i „Bitku na Neretvi“ i uživam u veličanstvenoj režiji Veljka Bulajića. Samo je on, od svih svjetskih redatelja, znao izazvati tako duboke emocije kod gledatelja u masovnim scenama svojih filmova.

Veljko Bulajić je stvarao u vremenu kada je film bio važan svima. Zbog toga je odabirao važne teme, teme za koje je vjerovao da zanimaju gledatelje u istoj mjeri kao i njega. Možda to danas, kad se pretežito snimaju intimne, hermetične priče, djeluje staromodno. Ali nije. Veljko Bulajić je vjerovao da filmom treba ispričati važnu priču, priču koja se jednako tiče njega kao i svih ljudi koji žive na svijetu. Zbog toga su njegove teme: II svjetski rat, atentat u Sarajevu, ili poslijeratna kolonizacija, lažni car Šćepan mali…. I kako su ti filmovi postali velika filmska djela, nije bilo moguće da se oni ostanu neprimijećeni u svijetu. Svi njegovi filmovi su ovjenčani velikim brojem svjetskih nagrada i ogromnom gledanošću. Iz svih tih razloga je biografija Veljka Bulajića neusporediva s bilo kojom biografijom nekog hrvatskog umjetnika. Ono što je Veljko Bulajić dao hrvatskoj kulturi je nemjerljivo. Na tome mu Hrvatska treba biti vječno zahvalna.

Prošlih godina sam se često nalazio s Veljkom Bulajićem. On, naime, nikako nije uspijevao dovršiti svoj zadnji film „Bijeg do mora“. Film s temom iz II svjetskog rata, ali ovoga puta iz vizure njemačkog vojnika. Nedostajalo je nešto novaca da se film dovrši. On je, zbog toga, pisao pisma raznim državnim dužnosnicima i državnim činovnicima. Ja bih dolazio k njemu, on bi mi, prije nego ga pošalje, pročitao pismo, a onda bismo komentirali njegove dijelove, da li neki odlomak izostaviti ili ne, koja bi formulacija bila najbolja. U tim pismima Veljko nije molio za novac ili pomoć. On je, zapravo, upozoravao da svaki film, pa i njegov, treba biti dovršen i da je nedovršeni film veliki problem. Ta pisma je pisao jer je vjerovao da je film važan. Vjerovao je da je film važan i onima kojima je uputio pismo. To je vjerovao jer je pripadao vremenu kad je film zaista svima njima i svima nama bio važan. Ja, na žalost, pripadam ovom vremenu i znao sam da film, onima kojima su pisma upućena, nije važan i da ta pisma neće pokrenuti ništa i da će Veljko Bulajić umrijeti i da neće dočekati premijeru svog zadnjeg filma. Znao sam da pišemo pisma bez svrhe. Ali ne žalim niti jedne jedine minute provedene nad tim uzaludnim pisanim pokušajima. Imao sam privilegiju sretati se i razgovarati s najvećim hrvatskim filmskim redateljem ikad. A vjerojatno i u budućnosti. Danas se opraštamo od Veljka Bulajića, ali ne samo od njega. Opraštamo se i od vremena kad je film bio velik i važan. Zbogom Veljko.

Vlasti i obitelji izražavam sućut.

Govor koji je Veljko Kopjar održao svojem djedu Veljku Bulajiću na komemoraciji u Cinestaru u Zagrebu, kojom je prigodom prikazana „Bitka na Neretvi“

Godine 1952., punih 6 godina prije Vlaka bez voznog reda, Veda je krenuo vlakom iz Zagreba za Rim na studij. Nosio je sa sobom mali kofer od kartona i jeftine tkanine i malo novca koje je uspio uštedjeti radeći kao novinar dok je istovremeno volontirao kod Branka Gavelle u HNK. Bilo mu je neugodno doputovati u Rim s takvim koferom u ruci pa je potrošio gotovo svu ušteđevinu na novi kofer na željezničkoj stanici u Trstu. Budući da 50-ih godina prošloga stoljeća ekološka svijest i recikliranje još nisu bile u modi, bacio je stari kofer kroz prozor vlaka. Stranice tog starog kofera su se razvukle i kofer je poletio poput ptice prema nebu dok je vlak nastavljao svoj put prema Rimu. Deda je rekao da mu je pogled na taj leteći kofer bio jedan od najupečatljivijih trenutaka u životu. Ostavljajući iza sebe kofer, ostavio je i život kakav je dotad poznavao u potrazi za boljim prilikama i novim iskustvima u Italiji.

Danas je Deda ponovno na putu prema boljem mjestu. Ja si to zamišljam kao neko nebesko putovanje vlakom koje ga ponovno vodi u mjesto većih mogućnosti. Za razliku od vlaka iz 1953. koji je završio u Rimu, i za razliku od fiktivnog vlaka iz 1958. koji je završio u Baranji, ovo putovanje nema konačnu destinaciju. No, poput vlakova za Rim i za Baranju, i ovaj će vlak svako malo pristati na nekoj stanici. Zaustavit će se da ukrca njegove roditelje i braću i sestre koje je veoma cijenio. Zaustavit će se da ukrca mnoge prijatelje i kolege koje su napustile ovaj svijet prije Dede i koji su mu godinama pa i desetljećima falili. Mnogi od tih ljudi su roditelji vas koji večeras tu prisustvujete ovoj komemoraciji.

Svi ste čuli priče o Dedinim filmskim uspjesima i njegovom utjecaju na živote toliko filmskih ekipa i glumaca. To su važne priče i važan dio njegovog naslijeđa. U mnogočemu su sinonimne s Veljkom Bulajićem. Međutim, one nisu najvažnije. Najvažnije priče nisu o Veljku Bulajiću, redatelju. Najvažnije priče su o Veljku Bulajiću sinu, bratu, suprugu, ocu, djedu i – od prošle godine – pradjedu.

Kao mladi dječak često bih hodao ulicama Zagreba s Dedom. Pratio ga na kave, sastanke, do “ekipe” i slično. Sjećam se da bi Deda uvijek davao novac prosjacima. Nikada nije zaboravio svoje skromne korijene. Čak i kada je živio udobnim životom nije zaboravio niti se stidio priznati da je jedva spajao kraj s krajem živeći u Rimu s malom stipendijom iz Jugoslavije. Niti se stidio kada je morao prodati jednu od svojih košulja kako bi izveo brata na topao obrok kad je stigao u Zagreb nakon robije na Golom Otoku. Ironično, košulju su braća Bulajić prodala na Zagrebačkom željezničkom kolodvoru.

To su uspomone i priče koje ću najviše cijeniti. Više nego priče o nagradama, poznatim glumcima, premijerama, itd.

Završit ću svoj govor Dedinim odgovorom na pitanje koje sam mu postavio prije nekoliko godina. Ne bi me iznenadilo ni da ste se i vi možda upitali to isto pitanje o Veljku Bulajiću. Pitao sam Dedu tko je najzanimljivija osoba koju je ikada upoznao. Je li to bio Orson Welles? Tito? Gabriel García Márquez? Yul Brynner? Pablo Picasso? Reagan? Razmislio je nekoliko trenutaka pa odgovorio – tvoja Baka.

Dakle, večeras, ne opraštamo se samo s Veljkom Bulajićem, redateljem. Opraštamo se s Veljkom Bulajićem, čovjekom koji je unutar porodice i obitelji ostavio čak dublji trag nego u filmskom svijetu.

In 1952, 6 years before his film The Train Without a Timetable, Grandpa took a train from Zagreb to Rome to pursue his film studies. He carried with him a small suitcase made out of cardboard and cheap cloth, the clothes on his back and the little money he had managed to save working as a freelance journalist while also volunteering for Branko Gavella at the Croatian National Theatre. He was embarrassed to arrive in Rome with such a suitcase so he spent almost all of his savings on a new suitcase at the train station in Trieste. As this was before the days of ecological awareness and recycling, he threw the old suitcase out of the moving train with its sides unfolding and the suitcase flying away like a bird into the sky as the train continued its way to Rome. Grandpa said that the image of that flying suitcase was one of his most memorable moments in life. Leaving behind the suitcase he also left behind the life he knew in pursuit of better opportunities and a fresh start following a decade of war and despair.

Today, Grandpa is again leaving behind what he has known his entire life and he is again on a journey to a better place. We can imagine it as a heavenly train journey taking him again to a land of more opportunities. However, unlike the 1953 train trip which ended in Rome, and unlike the 1958 fictional train (from his movie) which ended in Baranja, this train trip truly has no timetable nor does it have a final destination. But, like the trains to Rome and Baranja, this train will also make stops. It will stop to pick up his parents and siblings whom he so dearly loved. It will stop to pick up his many friends and colleagues who left this world before grandpa and whose camaraderie he missed as the years and decades went by. Many of those people are the parents of those of you in attendance today.

You have all heard stories of Grandpa’s film accomplishments and his impact on the lives of so many film crew, artists and actors. These are undoubtedly important stories to share and an important part of his legacy. They are in many ways synonymous with Veljko Bulajić. However, they are not the most important. The most important stories are not about Veljko Bulajić, the director. The most important stories are about Veljko Bulajić the son, brother, husband, father, grandfather and, as of last year, great grandfather.

As a young boy I would often walk the streets of Zagreb with my Grandpa and join him for meetings, coffee with friends or going to the office. I vividly remember that Grandpa would always give money to the beggars. He never forgot his humble roots. Even when he lived a very comfortable life by the day’s standards – he never forgot, nor was he ashamed to admit – that he barely made by living in Rome on a small Yugoslav student stipend. Nor was he ashamed when he had to sell one of his shirts to take his brother Stevan out for a warm meal after he arrived in Zagreb following his detention in the political prison Goli Otok. Ironically, the brothers Bulajić sold the shirt at the Zagreb train station.

These are the stories I will value the most. More than stories about awards, famous actors, premieres, etc.

I will conclude tonight’s speech with my grandfather’s response to a question I asked him a few years ago. It wouldn’t surprise me if you may have wondered the same question about Veljko Bulajić.

I asked my grandfather who the most interesting person he ever met was. Was it Orson Welles? Tito? Gabriel García Márquez? Yul Brynner? Pablo Picasso? Ronald Reagan? He thought for a moment and then replied – your grandmother.

So, tonight, we not only bid farewell only to Veljko Bulajić, the director. We bid farewell to Veljko Bulajić, the man who left behind an even deeper legacy within our family than in the world of film.

On behalf of my family, thank you for being here tonight and enjoy the movie!