Veljko Bulajić rođen je u mjestu Vilusi 1928. Tri godine kasnije obitelj seli iz Crne Gore u Sarajevo. Njegova oca, zbog proturežimskih aktivnosti, napisa i javnih istupa — proganjaju i hapse.

1934. godine prisutan je na velikom narodnom zboru kada je otac Miljko, u ime Udruge učitelja i profesora Sarajeva, održao 28. travnja govor na grobu Gavrila Principa i rekao: »Kada bi Gavrilo Princip ustao iz groba i vidio u kakvoj truloj državi živimo, odmah bi se vratio natrag u grob.« Mnoštvo prisutnih je aplaudiralo, a otac je već sutradan bio strpan u zatvor. Na istom će mjestu 40 godina kasnije Veljko Bulajić snimati jednu scenu filma Sarajevski atentat.

Godine do izbijanja rata 1941. pamti kao najljepši dio života. U ulici Osmana Arnautovića živjele su obitelji Bošnjaka, Srba, židova, Čeha, Austrijanaca, Nijemaca, Crnogoraca, Rusa, a djeca su cijelu godinu slavila nečiji praznik ili blagdan.

1941. otac je naslutio brzu kapitulaciju Jugoslavije i na sam dan objave rata s koferima i torbama obitelj Bulajić napustila je kuću u Sarajevu.

1941. i 1942. godine obitelj je u izbjeglištvu u Boki Kotorskoj, Banjanima, u rodnim Vilusima i kasnije zatočena po logorima na Cetinju, u Albaniji i Italiji.

1943., nakon kapitulacije Italije i izlaska iz logora na Cetinju, kao petnaestogodišnjak odlazi u partizanski odred. Nekoliko prvih mjeseci bio je nenaoružan i u pratećoj komori odreda kao konjevodac vodi zarobljenu talijansku mazgu natovarenu minobacačkim granatama.

1944. u borbi na Orlovom Brdu teško ranjen.

1945. u Sarajevu se obitelj okupila na jedan dan. U kući je sve bilo netaknuto kao na dan kada je bila napuštena 1941. Susjedi iz ulice nisu dopustili da za vrijeme rata itko useli u kuću. A već slijedećeg dana razišli su se svatko na svoju stranu.

1946., 1947. povratak u život: u bolnice, klinike, operacijske stolove u Zagrebu, Beogradu, Ljubljani, Golniku, zatim polazak u večernje škole, tzv. »partizanske gimnazije«, rad na odjelu za kulturu Doma JNA u Zagrebu, u grupi vojnih obveznika slikara, kipara, redatelja, muzičara, glumaca. Tu Bulajić organizira filmski klub u kome se, prvi put nakon rata, prikazuju američki i europski filmovi. Upisuje večernji tečaj režije i glume pri produkciji Jadran filma.

1948. zbog izjave da u zemlji partijsko rukovodstvo živi luksuznim životom, da se kao privilegirani stalež, u vremenu sveopće nestašice, besplatno snabdijeva u tzv. »diplomatskim magazinima« brat Stevan uhićen i kažnjen robijom na Golom otoku.

1949. zbog »oportunističkog stava prema bratovu istupu« Veljko Bulajić isključen iz Partije.

1950. demobiliziran iz vojske. Volontira u filmskim ekipama, između ostaloga, u HNK kod Branka Gavelle u predstavi Skup.

1951., 1952. i 1953. asistent režije i ko-scenarist u filmu Oluja Vatroslava Mimice. Režira dokumentarni film Kamen i more i Brod lutalica. Na natječaju Ministarstva kulture dobiva stipendiju za studij režije u Centro Sperimentale u Rimu. Tijekom studija režije volontira i asistira u filmovima talijanskih redatelja; Vittoria de Sice, Luigia Zampe, Giuseppea de Santisa, Federica Fellinia, Maria Soldatia.

Slijedećih godina uspješno surađuje s istaknutim talijanskim scenaristima Cesereom Zavattinijem, Ugom Pirom, Eliom Petriem.

1957. i 1958. po povratku sa studija priprema realizaciju filma Vlak bez voznog reda.

1959. francuski filmski kritičari uvrstili Vlak bez voznog reda među 10 najboljih ostvarenja godine. Bio je to prvi film, poslije uspjeha na međunarodnom filmskom festivalu u Cannesu, koji je u svijetu afirmirao jugoslavensku kinematografiju i bio prikazan u četrdeset i dvije zemlje.

Od Vlaka bez voznog reda, njegovog debitantskog filma, Bulajić je snimio još petnaest filmova: Rat, Uzavreli grad, Skopje 63, Bitka na Neretvi, Atentat u Sarajevu, Čovjek koga treba ubiti, Pogled u zjenicu sunca, Kozara, Visoki napon, Veliki transport, Obećana zemlja, Donator, Libertas, Mjesto sjećanja Vukovar, te Bijeg do mora.

Svojim filmovima ostvario je kontakt s milijunima gledatelja svih kontinenata i nagrađen je brojnim nagradama.

Veljko Bulajić u jednom intervjuu kaže »Sasvim sam bio posvećen filmu. Tako mi se dogodilo da 1962. godine nisam bio u Zagrebu uz suprugu Vlastu kada nam se rodila kćerka Maša, a ja sam bio daleko, na snimanju Kozare. Iako sam uvijek želio da se nađem uz suprugu u takvim trenucima, dogodilo se da sam i 1969., kada nam se rodila druga kćerka Ana, bio na premijeri filma Bitka na Neretvi.«